Arhiv tekstova

Josip Šorgić, rođen 23. ožujka 1929. godine u Kukujevcima, odmah je na početku našeg razgovora zaronio u svoje uspomene i počeo listati svoja sjećanja upoznavajući nas s povijesnim podacima svog rodnog mjesta. Tako smo saznali da se selo 1239. zvalo Kukurkhudel, 1275. Kukey, koncem 15. stoljeća Kukojevce, a tek od 1892. nosi današnji naziv Kukujevci, da su Kukujevci imali župnu crkvu još u srednjem vijeku koja je pripadala Pečuškoj biskupiji i Morovičkom arhiđakonatu, da su novu crkvu počeli zidati 1780. godine, te da ju je đakovački biskup Antun Mandić, za prvoga posjeta 1811. godine, nazvao bazilikom Presvetoga Trojstva, a na kraju je ponosno ustvrdio da su i njegovi roditelji, otac Josip i majka Ana, rođena Plemenitaš, također Kukujevčani kao i njihovi brojni preci, koji već više od tristo godina žive i umiru u Kukujevcima. 

PUT TRNJEM POSUT: »Nažalost, moj brat Marijan (druga dva brata, Mijo i Petar, poginuli su u Drugom svjetskom ratu), kao i dvije sestre Danica i Stanka sada žive u Hrvatskoj, protjerani kao i većina Srijemaca«, kaže Josip koji je osnovnu školu, koja je tada trajala pet godina, pohađao u svojim Kukujevcima, ali je zbog početka rata nije završio te se cijeli svoj život bavio poljoprivredom. Oženio se 27. listopada 1948. godine Ljubicom Adašević, rođenoj u Vašici pokraj Šida, koja je od malih nogu živjela u Kukujevcima, gdje je i upoznala svog budućeg supruga. Bračni par Šorgić ima dvoje djece, sina Dimitrija – Mitra, rođenog 15. lipnja 1952. godine i kćer Maricu, rođenu 26. veljače 1954. godine. 

»Sin mi je završio Višu poljoprivrednu školu u Vinkovcima i sve do preseljenja u Hrvatsku radio je u ‘Tvornici ulja Šid’, dok kći Marica živi u glavnom gradu Hrvatske od 1969. godine, nakon svršetka osnovne škole u Kukujevcima. Cijeli svoj radni vijek provela je u hrvatskom gospodarskom gigantu ‘INA-OKI’, a trenutačno je u mirovini. Maričina velika ljubav je slikarstvo, pa je čak i školu slikarstva pohađala od 1979. do 1982. godine kod akademskih slikara Lalina, Koydla i Forenbachera. Izlagala je na brojnim skupnim i samostalnim izložbama, a slike joj se nalaze i u stalnom postavu galerija u Jastrebarskom, u Gradišću (Austrija) te u donaciji dr. Antuna Bauera«, priča nam Josip, naglašavajući da se sin Mitar u Hrvatsku preselio skupa s njim 14. svibnja 1993. godine.

PROGONSTVO: S gorčinom u glasu prisjetio se Josip i na događaje od prije 15–16 godina, kada su u Kninu i diljem Slavonije postavljani balvani, dok su oni iz Srijema slali poruke mira, suživota i tolerancije, ali kome? Odgovor je bio – prozivanje, batinanje, premetačine i ubojstva, a logičan slijed – progonstvo. »Meni su još prije agresije na Hrvatsku počeli pretresati kuću i gospodarske zgrade tražeći oružje skriveno za ‘ustaše’. Kako ništa nisu pronašli ponovili su pretres za mjesec dana, pa nakon izvjesnog vremena opet, i sve tako u nedogled. Pravi teror prema nama počeo je padom Vukovara. Tog dana se pred mojom kućom zaustavio plavi transporter, a iz njega je izašlo nekoliko policajaca na čelu sa školskim kolegom moga sina. Vezali su mi ruke ‘lisicama’, strpali me u kombi i pošli prema mojoj vikendici na planini (Fruškoj gori). Usput su još na isti način pokupili Peru Paradžikovog i Stevu Cupara. Prvo smo obišli njihove vikendice, a zatim došli i do moje. Naravno, oružje nisu pronašli, ali kako sam u vikendici uvijek imao dovoljno hrane i vode, da ne bih morao stalno nositi kada idem raditi, optužili su me da to čuvam za ‘ustaše’ iz Iloka i Vukovara, te me je jedan od njih udario svom snagom po glavi, a kada sam pao na zemlju i nogom u rebra. Zatim je uperio svoju automatsku pušku prema meni, otkočio je, prijeteći da će me ubiti. Kada sam već pomislio da je sa mnom gotovo, maknuo je oružje prijeteći da će mi odrezati oba uha. Nakon takve višesatne tjelesne i psihičke torture ipak su nas, uz psovke i udarce, vratili kućama«, priča nam Josip i dodaje, kako se doista nije kanio seliti, ali jednostavno nije imao izbora. I nedugo zatim krenula je rijeka kamiona iz Srijema put Hrvatske, preko Mađarske. »Ali kako u kamion staviti cijeli jedan život, kako upakirati sjećanja i ljubav prema rodnome pragu?«, pita se Josip Šorgić i dodaje, kako nikada nitko za sve to nije odgovarao, niti je tko optužen, a smrtno je stradalo devet njegovih sumještana iz obitelji Matijević, Oskomić, Litrić, Franjić i Filaković.

Danas Josip Šorgić živi mirnim umirovljeničkim životom u Osijeku i ponosni je pradjed Ane, Ivane i Dore, a odnedavno i najmlađe ljubimice Marije, koja mu svaki put vrati osmijeh na tužno lice, jer, kaže, nikako ne može prežaliti svoj Srijem.

Zlatko Žužić